Bokic :) prvi post je pa bi se kao trebao predstaviti. Hmm... Zovite me Naat. (I da, to je skracenica od mog nepravog imena koje sam uzeo jer se tako zvao netko tko me potaknuo na velike stvari u zivotu). Ponekad pisem ko dijete. Ponekad ne. Punoljetan sam vec duze vrijeme (ovaj podatak ce biti bitan kasnije). I eto, imao sam tri opcije: napraviti blog i izraziti se, napraviti video blog na youtubu i riskirati da me netko prepozna i da mi karijera ode u k prije neg je uopce pocela kak spada ili gutati to u sebe i s vremenom izgubiti razum. Pa eto pisem blog. Pametna ideja xD

Bavim se paranormalnim, svojim i tudim idiotizmom, studiranjem, bjezanjem od fanovki(jbg nisam ni ja uvijek raspolozen za fotkanje i autograme kolko god imam taj happy-go-lucky stav), spavanjem na suncu ili uz kamin skup sa svojim mackama, cratanjem, samoosvjescivanjem, gomilanjemprljavog suda u kuhinji, pisanjem knjige itd.

Toliko od predstavljanja. Mislio sam odmah poceti s pisanjem neceg cisto jer bi bilo glupo da se mucim s jos tjedan dana drzanja tog u sebi.

I tako meni u ponedjeljak pocinje faks. Bas se veselim dolasku tamo u pidzami, jer sto drugo covjek oblaci na faks, i izbjegavanju kripi fanovke/stalkerice koja eksili ima vremena bauljati oko faksa u nadi da ce me vidjeti. Leik, da posvetis svo to vrijeme na ucenje nekog skilla i onda postanes jako dobra u tom mozda bi me inpresionirala na dobar nacin. Ali nije vise ni ona problem kolko par ljudi koji me zna koji idu na isti smjer ko ja, koji ne znaju moje ime (tj znaju ono umjetnicko cause zastita privatnosti). I sad ce ti ljudi koji su sad brucosi vjerojatno saznat moje pravo ime i jupiii krece narusavanje privatnosti i mini skandali. Mozda cak i ucjenjivanje. Neka mi netko donese pivu. Ja ovo ne mogu trijezan!
I tako, ceka me jos jedna godina studiranja i drame. Mislim da me sve to jako muci. Krenuo sam za hobijem. Slucajno se desilo da sam nekako preko noci dobio fanove. Sve to jako naglo i neocekivano. Lijepo je to i drago mi je da ljudi cijene moj rad i trud ali mislim, da kako mi je to tako naglo doslo, da se zapravo uzasavam svega i da ni sam ne znam kaj bi. Kazem da mislim kako se osjecam jer nisam siguran. Ja sam vrlo poremecen. Bar ja to tako kazem. Tho kad pogledam ljude oko sebe ispadam najnormalniji i najrazumniji. Lol. Dosta potiskujem osjecaje. Nije cak ni namjerno. Jednostavno se desi. Ne zelim to raditi ali ocito mi je previse. Mozda i bolje da ih potiskujem i rijesavam sve malo po malo. Kad god mi nesto dode naglije to pobudi u meni suicidalne nagone. Nije to bas ugodno. Svi koji pate od jake depresije i sl znaju kolko zna bit tesko i sjebano. Zato bolje da ja to potisnem i onda rijesim kroz mjesec-dva. S druge strane to me nekako sprijecava da imam ikakav pravi pametni osjecaj. Sreca, tuga, ljubav, strah, mrznja. Nema nista od tog. Sve je prazno. Mislim ok je to, nisam psihopat, prolazim usrani stadij zivota i ok je imat emocionalnu blokadu. Moja psihologica kaze da je cak i normalno i zdravo. Ne vidim kako je zdravo ali definitivno olaksava.

Tako sam "entuzijastican" oko jos jedne god u skolskom sistemu. Oh jupi. Samo cekam kad cu uc na faks, u tu zgradu ispunjenu mirisom krvi, debilizma i znatizelje. Grozno je sto za razliku od srednje ljudi jesu odrasliji ali samo u kontekstu zadrzavanja jakih emocija alkoholom i kavom. Sto nije lijepo. Skole bi trebale biti mjesto besplatne hrane za nas koji se hranimo vasim energijama. Mi pomazemo vama odrijesavanjem od negativne energije i sl. Vi pomazete nama hraneci nas. (To me podsjeca na kodeks po kojem se nebi smio hraniti na nekom bez pitanja, oh jupi, ja i moj osjecaj za dobro i pravdu.) vec vidim, bit cu okruzen "prepametnim" brucosima koji samo sipaju stres okolo i cine sve oko sebe nervoznima, i onima starijima koji su izgubili i sebe i sve snove u stresu i samo leze na fakultetskim klupama. I svi oni tako ponosno idu na neki ateizam ili nesto. Cak i kad im dokazes paranormalno. Cak i kad im dokazes da im mozes pomoc. Oni ostaju slijepi na sve. Zele da ih stres i sranja ubiju. Da mogu zivjeti svoje jadne male ljudske zivote bez ispunjenja snova. Da ispunjavaju ocekivanja drugih dok ne iskote novu generaciju i ne krepaju. I iz sveg sto sam napisao ne znam jesam li frustriran koliko sam gladan, jer nisam se hranio predugo. Ili sam frustriran time sto ne podnosim patnju i zelim pomoci a ne mogu. Kako pomoci nekome tko ne zeli tu pomoc. Divan svijet. Kako sam ja ovdje zavrsio to stvarno ono.

"Trebao bi piti ili se nahraniti" kaze osoba iza mene.
"Trebao bi i ti. Ali nekako primjecujem nestasicu hrane iako smo njom okruzeni" odgovaram.

I tako zavrsava moj prvi blesavi post ovdje.

Do citanja.